Tako završava Bošnjo koji se drzne protiviti vlasti… Zar Derviš Sušić nije danas aktuelniji nego ikad?!

Njegov izbor je bio antifašizam. Zajedno sa svojim drugovima izašli su iz okupiranog Sarajeva 1942. i danima putovali do slobodne Foče, gdje ih je primio Josip Broz Tito. Uputio ih je u l. Proletersku brigadu. Tada je on odlučio kojoj će strani pripadati. Njegovi izbor nisu bile SS trupe koje je mobilisao El Huseini nego da bude uz legendarnog i neponovljivog partizana Konstantina Koče Popovića i tako zaštiti sve narode Bosne i Hercegovine

Piše: Mustafa SUŠIĆ

(autor je član najbliže familije Derviša Sušića i autentični svjedok života i književnog stvaralaštva ovog velikog bosanskog pisca) 
U bosanskohercegovačkoj književnosti ne nailazimo često na autore koji su sa toliko uspjeha vladali gotovo svim književnim žanrovima. Akademik Derviš Sušić je stvaralac koji se okušao, kada je pisanje u pitanju, od novinskih izvještaja do romana kao najznačajnije forme književnog djela. Sušić u gotovo svim djelima, bez obzira na to da li je pripovijetka, dramsko djelo, scenarij ili roman, filigranski precizno predstavlja Bosnu i bosanskog čovjeka. Djela Derviša Sušića su toliko univerzalna, da tek sa ove distance možemo spoznati koliko je književnik znao o historiji svoje zemlje. A posebno je fascinantno kako je sa lakoćom, kratkom rečenicom, ali gotovo do savršenstva estetizirano pisao o našem čovjeku i vremenu u kojem on živi. Čitajući ova djela, gledajući predstave ili tv serije čiji je autor Derviš Sušić, i sami uvidimo da smo ustvari prolazni mi, a da je vrijeme konstanta.
O romansijeru Dervišu Sušiću je dosta toga napisano i izrečeno. Od najvećih pohvala do “pljuvanja”, pa čak i (dolaskom DEMOKRATSKIH PROMJENA) prešutnog zabranjivanja. O ovom bosanskom piscu se više pričalo nego što su se njegova djela, nažalost, čitala. Treba pročitati, malo razmisliti, pa donijeti vlastiti zaključak. Svaki čitalac bi u njegovim djelima mogao naći poneki razlog zbog čega bi mu i zamjerio, ali ne vjerujem da postoji i jedan koji bi ga osporio kao najbosanskijeg književnog klasika bosanskohercegovačke književnosti.
Iz piščevih romana, čitajući monološke i dijaloške pasaže, kao i prateći opise, može se primijetiti njegova naklonost dramskoj formi. Još kao dječak je u rodnoj Vlasenici organizovao dječije predstave u velikoj kući porodice Hasanefendić. Tu je najvjerovatnije tražio svoj dio prostora gdje bi se artikulisao kao glumac i reditelj, radeći adaptacije skečeva. Tu je po njegovim riječima prvi puta osjetio i gorčinu pozorišnog hljeba. Naime, “ansambl” se podijelio na dva dijela kada je došlo do podjele naplaćenih para od ulaznica, te su se onako dječački “pošaketali” i podijelili pare po sistemu ”JAGMA HALAL”.

Svaki čitalac bi u njegovim djelima mogao naći poneki razlog zbog čega bi mu i zamjerio, ali ne vjerujem da postoji i jedan koji bi ga osporio kao najbosanskijeg književnog klasika bosanskohercegovačke književnosti

U ovom kratkom tekstu o Dervišu Sušiću napisaću po par rečenica o tri piščeva djela, i to jednom koje ga je uvelo u svijet ozbiljne književnosti bivše države, jednom koje nije zastupljeno u ovom izdanju i jednom čije izdanje autor nije dočekao.
Ovih dana iz štampe su izašla izabrana djela Derviša Sušića, a u izdanju Libris d.o.o. Sarajevo. Ovo izdanje je promovisano na Sajmu knjige i na seansi organizovanoj u BKC-u Sarajevo.  O izdanju su govorili Akademik Muhamed Filipović, dugogodišnji kućni prijatelj Derviša Sušića, kao i Isnam Taljić, književnik iz Vlasenice, koja je i rodno mjesto Derviša Sušića.

Izdanje je značajno po tome sto je nakon 1985. godine Sušić predstavljen čitalačkoj publici sa više djela, i to deset knjiga, odnosno jedanaest romana. Po prvi puta su u Sušićevim Izabranim djelima štampani i romani koje je napisao pedesetih godina prošlog stoljeća, “Jabučani” i “Momče iz Vrgorca”.
U bosanskohercegovačkoj književnosti se rijetko pojavi satirični roman, naravno onaj pravi. Ovaj način ispisivanja književnog djela nije nimalo lak, i teško je držati se linije satire a da se makar malo ne skrene sa puta. „Ja Danilo“, satirični roman Derviša Sušića je dokaz piščevog dara i poznavanja satire. Danilo je dokaz Sušićeve mudrosti i kvaliteta. Često se u satiričnim romanima pisci “vade” na viceve ili anegdote, kada im ponestane ideja. Kod Sušića to nije slučaj.

Mišljenja sam da bi Derviš danas bio sretan kada bi mladi čitaoci Danila kroz napisane retke lakše prepoznavali razliku između borbe za vlast od borbe za slobodu. Gotovo sve što je ovaj pisac napisao i jeste borba protiv vlasti, njenih nosioca i načina na koji vlast otuđuje narod od sebe. Šezdesetih godina prošloga vijeka objavljivanjem ovoga romana Derviš Sušić ulazi na velika vrata u književni krug tadašnje države.

Razne su teze, inače, oko te knjige iznesene nakon piščeve smrti. Jedna je da je veliki Meša Selimović odbio da to napiše, a Derviš je kao”mrzitelj” Bošnjaka to prihvatio, druga teza je, opet, da je Dervišu donesen tekst i da ga je on potpisao. Ni jedna ni druga nisu tačne

Od piščevih djela u ovom izdanju nisu izašla djela “S proleterima”, “Kurir”, “Tale” i “Parergon”, kao i trinaest drama, dva filmska scenarija, dva scenarija za tv film, kao i dvije televizijske serije. Jedan dio pomenutih djela je izašao u 11. kolu Izdavačke djelatnosti Oslobođenja krajem osamdesetih godina prošlog vijeka.

 


Kako god bi okrenuli, kada je u pitanju ovaj naš klasik, odmah se zapodjene priča o „Parergonu“. „Parergon“ su inače Bilješke uz roman o Talu i prava je šteta sto su nam čitaoci uskraćeni za to djelo, ali eto o „Parergonu“ se pričalo, i sigurno će se još uvijek pričati. Razne su teze, inače, oko te knjige iznesene nakon piščeve smrti. Jedna je da je veliki Meša Selimović odbio da to napiše, a Derviš je kao”mrzitelj” Bošnjaka to prihvatio, druga teza je, opet, da je Dervišu donesen tekst i da ga je on potpisao. Ni jedna ni druga nisu tačne.
Svi koji su poznavali djelo, a i Derviša privatno, znali su njegov stav prema antifašizmu koji nikada nije skrivao. Derviš Sušić je u pola bijela dana sa još trinaest svojih drugova izašao iz okupiranog Sarajeva 1942. godine. Svi ti mladići su bili štićenici Uzdanice, Bošnjaci. Njihov izbor je bio NOB. Preko raznih partizanskih veza danima su putovali do Foče, gdje ih je primio Josip Broz Tito. Uputio ih je u l. Proletersku brigadu.
Dakle, i tada je Derviš Sušić odlučio kojoj će strani pripadati. Odnosno, da li će njegov izbor biti SS trupe koje je mobilisao El Huseini ili će biti borac legendarnog i neponovljivog Konstantina Koče Popovića i tako zaštiti narode Bosne i Hercegovine. Kako to lijepo Derviš Sušić kaže:
”…Najviše muke imao sam sa – samom sebi do sad neobjašnjenim pasjalukom u glavi: nisam se dao osedlati ni individualnom, ni grupnom jahaču. Ali sam zato tovario sebi i svojih i tuđih briga više nego što bi mazga mogla ponijeti snagom, a mudrost mjerom…”.

Mislim da bi savremena čitalačka publika čitajući to djelo mogla da donese objektivan sud i o samoj vrijednosti bošnjačkih glava. Da li je čestitije boriti se za svoju majku, sestru, brata, komšiju i izboriti se za državotvornost ili se prepustiti da sa nama kao sa praznim tikvama mlate nekakvi poglavnici slikajući se sa fesom na glavi kako bi za svoj ćar gradili državu na našoj teritoriji, ili kao četnički ideolog Mustafa Mulalić koji je slao proglase Bošnjacima da se pridruže Dražnim gibaničarima dok hiljade bošnjačkih tijela pluta krvavom Drinom?

Kada saberemo sve likove Sušićevih romana i njihove sudbine, dođemo do zaključka da su to uglavnom buntovnici čije se sudbine završavaju na vješalima ili pred streljačkim strojevima. Eh, tako završava Bošnjo koji se drzne protiviti vlasti. Zar Derviš Sušić nije danas aktuelniji nego ikad?

Djelo Derviša Sušića o kojem se najmanje zna je roman „Čudnovato“. Izašao je nakon piščeve smrti. U podnaslovu autor je napisao KAZIVANJE O RAZLICI. Do ovoga izdanja, knjiga se uglavnom kopirala i tako razmjenjivala između ljubitelja djela Derviša Sušića. U gotovo svim romanima autor se bavi sa nekoliko porodica koje prati kroz vjekove u Bosni i Hercegovini. Nekada je to period još od predislamskog doba i dolaska Sultana Mehmeda El Fatiha, pa do današnjih dana. Uglavnom su to Pilavije, Koluhije, Babunići, Viteskići, Kotle i da ih sve ne nabrajam. Neizbježna tema su i Hamzevije. Kada saberemo sve likove Sušićevih romana i njihove sudbine, dođemo do zaključka da su to uglavnom buntovnici čije se sudbine završavaju na vješalima ili pred streljačkim strojevima. Eh, tako završava Bošnjo koji se drzne protiviti vlasti. Zar Derviš Sušić nije danas aktuelniji nego ikad?
”Knjigu posvećujem jednom od svojih predaka – šejhu Hamzi Orloviću i hiljadama njegovih sljedbenika, pripadnika hamzevijskog vahdeti – vadzutskog tarikata i pokreta, a koje carska sablja isječe u drugoj polovini šesnaestog stoljeća, navodno zbog jeresi. Kad moć iz obijesti ili straha za se – provali zulumom, tad se ljubav, ljepota, dobrota, istina i pamet, pravda kao zakon i pravičnost kao unutrašnji strogi sudija pojedinca prema samom sebi, kažnjavaju kao zločin. Čudnovato je da su i carska uprava – od sultana, do muhtara, sudije i dželati, također uvjereni da su nevini i čisti pred Bogom, vjerom i vremenom. Proganjanim, mučenim i svirepo poubijanim  šejhu Hamzi i hamzevijama – Allah rahmeteile!” (Derviš Sušić)

(20minuta.net/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 

Facebooktwitter





Comments are Closed

Portal 20minuta.net unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom evropskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja...
Optimization WordPress Plugins & Solutions by W3 EDGE